Život jednog drvosječe

Kad se kaže da netko „živi kao u snu“, najčešće se želi reći da živi nestvarno ili neuobičajeno lijepo i ugodno, bez problema koji more većinu smrtnika. Šaljivo mudrujući o smislu života, kao što to čini u brojnim djelima, Woody Allen u svom je filmu Sjene i magla (1991) ponudio vickastu misao: „Ništa nije stvarno. Sve je samo san jednog psa“, koja snoliki ideal postavlja u posve drukčije gledište.

Film oslikava život jednog američkog drvosječe načinom koji pretežno podsjeća na kakav san

Snovi na tračnicama (Train Dreams), američki film koji već pokoji tjedan slovi kao jedan od najradije gledanih na platformi za internetski prijenos multimedijskih sadržaja Netflix, a mnogi gledatelji, stručni i obični, o njemu govore, odnosno pišu, kao o jednom od najboljih i najdirljivijih filmova godine te mu navijački predviđaju višestruke nominacije za nagradu Oscar, život jednog američkog drvosječe oslikava načinom koji pretežno podsjeća na kakav san, iako je sve što se u njemu zbiva – izuzev jednog ulomka – posve realistično. 

Za zemaljski vijek središnjeg lika, siročeta Roberta Grainiera (Joel Edgerton), posve običnog čovjeka rođenog koncem 19. stoljeća, koji je za skroman kruh svagdanji privređivao rušenjem i piljenjem stabala te još pokojim fizičkim poslom na pacifičkom sjeverozapadu SAD-a, ne može se reći da je bio poput lijepoga sna, ali cjelinom kao da se hoće prenijeti kako je svako bivovanje poštenog i dobronamjernog čeljadeta svojevrsna snovita bajka itekako vrijedna proživljavanja. U filmu s malo riječi o šutljivom, kršnom, priprostom svatu koji je, osim tijekom nekoliko sretnih godina obiteljskog zajedništva, više-manje stoički samovao i žalovao i za kojim ne ostaje gotovo nikakva traga, religija se gotovo i ne spominje, no djelo će biti zaokruženo mislima o tomu kako se nakon mnogih desetljeća pasivne zapitanosti o vlastitome opstojanju Grainier osjetio duboko povezanim sa svime. Sa živim i neživim, prošlim, sadašnjim i budućim. S materijalnom i nematerijalnom svekolikošću svijeta i svemira.

Zasnovani na istoimenu, hvaljenom kratkom romanu objavljenom 2011. (prethodno 2002. u časopisu The Paris Review) američkog književnika Denisa Johnsona (1949‒2017), Snovi na tračnicama elegičnu storiju o stamenom brđaninu iznose kronološki, od djetinjstva do smrti, što cjelini daje jasan, protočan, lako prihvatljiv uvez usvajanja, ojačan glasom izvanprizornog, sveznajućeg pripovjedača koji pripovijest kazuje u prošlom vremenu. Unutar toga, međutim, ne odstupajući od vremenske pravocrtnosti, film dionice i odsječke Grainierova živovanja ne iznosi dramski zaokruženo, već razmjerno rasplinuto, u naznakama, crticama, skicama, otršcima događaja koje dograđujemo sami. I to mahom čini u lirsko-poetskom ugođaju, s osobitim naglaskom na dojmljivost šumovitih krajobraza američkih saveznih država Idaha, Montane, Washingtona i Oregona koji se doimaju vlažnima i hladnima, no ne i odbojnima, već odišu zaštitničkom toplinom te obgrljuju spokojem, sigurnošću, prihvaćanjem. Unatoč napornom poslu i nerijetkoj nesreći na radu (zanimanje drvosječe vazda je na vrhu popisa najopasnijih zanimanja), samotnjačkoj nasađenosti većine drugova po zanatu, individualaca okupljenih prema potrebi od posla do posla, iz sezone u sezonu, pa i tomu što drvosječe zapravo uništavaju prirodu, šume velebnih stabala mjesta su zakriljenosti ugodnim, opuštenim zajedništvom u kojemu svatko, makar bio najamni radnik koji tek izvršava naloge nadređenih, kao da može biti svoj i samim time usklađen s ostalima i okolinom.   

Velik doprinos općem poćutu daje filmska fotografija brazilsko-američkog snimatelja Adolpha Velosa izdašna gustim teksturama i učestalo natopljena zlatnonarančastim preljevima niskoga sunca u protusvjetlu, jutarnjem i večernjem, uhvaćenom u tzv. zlatnom satu. Uparene s blagim izobličenjima širokokutnih objektiva, često tek pomalo izmještene kompozicije nježno će očuditi viđeno, snimano brojnim oduljim kadrovima, kako onima u pokretu, tako i statičnima, gotovo tabloima. Među potonjima ponajviše se usijeca za ovaj film netipično zaokružena, istovremeno jeziva, humorna i brehtovski odmaknuta kadar-sekvenca u kojoj odrješiti crnoputi neznanac nakon dugih godina napokon uđe u trag čovjeku koji mu je ubio brata. Pronađeni hladnokrvni ubojica najbrbljaviji je protagonist filma, ekscentrik koji neprestano i nezaustavljivo citira i tumači Bibliju, što je najizravniji doticaj filma s religijskim.

„Život je čudan, lijep i prepun proturječja, a sjećanja ljude, snove i događaje u našoj svijesti zadržavaju na svoj način“, zbori u jednom pratećem razgovoru redatelj i suscenarist filma Clint Bentley (1985) hoteći opisati temeljnu vodilju svog autorskog pristupa predstavljanju priče o fikcijskom gorštaku koji, premda izdvojen iz važnih događaja zemlje i svijeta, u njima na neki način ipak sudjeluje. Jer sve je, zar ne, povezano sa svime. 

Pobude li u koga Snovi na tračnicama želju da pogleda još pokoji film o drvosječama, u šačici slikopisa u čijem su središtu pripadnici tog zanimanja vrsnoćom se izdvajaju Dođi i uzmi (1936) Howarda Hawksa i Wil­liama Wylera, Nikad ne popuštaj (1971) Paula Newmana i Joe (2013) Davida Gordona
Greena.